vudu lutkica

	veljača, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

on/off

• veljača 2008
• siječanj 2008
• prosinac 2007
• studeni 2007

NEOBIČNE POJAVE U - AVIONU

Kada se 29. prosinca 1972. godine let 401 Eastern Airlines-a, s 176 putnika približavao svojoj destinaciji - Miami-u - pilot Bob Loft i kopilot Don Repo nisu očekivali ništa van svakodnevne rutine, no ovaj put rutinu je prekinulo svjetleće upozorenje kako postoji problem sa opremom za slijetanje. Zaokupljeni tim problemom obojica nisu primijetili da se avion spušta nekih 60ak metara po minuti brže nego što je predviđeno, te nisu bili niti svjesni opasnosti sve dok im tlo nije stalo na put. Avion se srušio u močvarno tlo južne Floride tolikom silinom da je na mjestu preminuo 101 putnik. Loft i Repo su preživjeli prvotni udar, no imali su smrtonosne ozlijede kojima su podlegli, Loft još u olupini, a Repo dan kasnije.

Dijelove olupine koji nisu bili potpuno uništeni, Eastern Airlines je iskoristio kao zamjenske na drugim avionima svoje flote - i tu slučaj počinje poprimati dozu bizarnosti.

Uskoro su članovi posade aviona, koji su imali ugrađene dijelove leta 401, dojavljivali viđenja Lofta i Repoa. No prikaze nisu bile obične izmaglice uhvaćene krajičkom oka, već se radilo o naizgled stvarnim osobama, koji su se sa posadom upuštali u razgovore, najčešće o sigurnosti aviona. Repoa su viđali u kokpitu i prostoru za stjuardese, gdje je posadi ukazao na neke probleme s potencionalnim požarom i u hidraulici. Loft je češće viđen među putnicima u prvoj klasi. Jednom prilikom stjuardesa ga je upitala što on tu radi pošto ga nije vidjela pri ukrcaju - kako nije dobila odgovor prijavila ga je kapetanu koji je odmah prepoznao preminulog Loft-a. U tom je trenu prikaza nestala pred njima, čemu je svjedočilo još 10ak putnika.

Djelatnici Eastern Airlines-a su nakon izvještaja, ne vjerujući da je nešto tako moguće, putnicima sugerirali posjet psihoterapeutu na račun njihove firme, no unatoč što su uzroke tih viđenja tražili u nekakvom poremećaju samoh svjedoka - svi dijelovi nesretnog leta 401 su uklonjeni iz aviona, čime su prestala i viđenja Lofta i Repoa.

Koliko se može sumnjati u svjedočanstvo koje je identično svih prisutnih događaju? Uzevši u obzir da su svi vidjeli istog čovjeka koji je na kraju ispario - da li je moguće da je njihova percepcija na neki način manipulirana, a ukoliko jest - zašto? Ili su se Loft i Rapo uistinu javili iz zagrobnog svijeta?

23.02.2008 u 11:12:27 | 12 Bites | You liked it? | See the scars | Up

MOTHMAN - alien ili što?

 

Evo napokon i novi post :) A kako ste  mi u komentarima rekli da vam se sviđa moj stil pisanja, nastavljam s tradicijom. I ovog će puta biti riječ o još jednoj nerazjašnjenoj pojavi. Uživajte!

Point Pleasant, Virginia – malo mjestašce na istočnoj strani SAD-a danas broji niti 5000 stanovnika. Ne izgleda kao primamljiva destinacija ili turistička atrakcija. No prije kojih 40ak godina u tom "dosadnom" mjestašcu događale su se poprilično bizarne stvari. Masovna histerija uzrokovana psihološkim eksperimentima njihove vlade, odnosno CIA (za koju se zna da je provodila ispitivanja nadziranja uma na vlastitim sugrađanima) ili je to bio susret s bićem za koje bi se u najmanju ruku moglo reći da nije s ovog planeta?

Skraćena verzija priče ide otprilike ovako:
Iako je prvo viđenje ovog stvorenja bilo još u ranim 60ima prvo prijavljeno viđenje dogodilo se 15.11. 1966. godine malo izvan samog Point Pleasant-a. Ispred dva bračna para (što čini ukupno 4 osobe – naglašavan ovo zbog eliminacije psihosomatskih bolesti) pojavio se, kako su ga oni opisali: humanoidni oblik, s crvenim očima, koji kao da nije imao glavu, a oči su mu se nalazile u predjelu prsa, te je imao velika krila. Kako im se približavao, preplašena ekipa je odjurila autom prema gradiću Point Pleasant-u, a to stvorenje je pratilo njihov auto iako su vozili preko 100 milja na sat (američki sustav jedinica – ali ako se kome računa 1milja = 1,852km), sve do ulaska u gradić. Događaj su prijavili lokalnom šerifu, koji svojom istragom nije pronašao ništa. No u sljedećih 13 mjeseci prijavljeno je 200 pojava nekog bizarnog fenomena, od kojih je oko 100 bilo viđenje istog krilatog, crvenookog stvorenja.


Na tom podruju periferije gradića živjela je obitelj Thomas. Kada su gospodin i gospođa Wamsley skupa sa gospođom Benett i njezinom kćerkom išli u posjet Thomasovih prilikom parkiranja ispred njihove kuće uznemirili su "nešto". "Polako se podizalo s tla. Velika siva stvar, veća od čovjeka s odvratnim svjetlećim crvenim očima." Brzo su otrčali u kuću Thomasovih. Ta "stvar" ih je pratila, došla ispred kuće, i nasrtala na prozore dok je ispuštala piskovite zvukove. Pozvana je policija no dok su oni došli na mjesto događaja stvorenje je nestalo. Stvorenje je na kraju dobilo i svoje ime – Mothman – nitko nije posve siguran zašto, no uvaženo mišljenje je da se inspiracija našla u tada popularnoj televizijskoj seriji Batman :)))

Jezivi događaji u Point Pleasant-u kroz tih 13 mjeseci nije ograničen samo na viđenje Mothmana - sakaćenje pasa, viđenje NLO-a, MIB i slični nesvakidašnji događaji su odjednom nahrlili na taj gradić. Kako su svi ti događaji poprimili veliku dozu mističnosti i dobar temelj za istragu, u Point Pleasant došao je i John Keel – koji se tada bavio fenomenom NLO-a. O ovim događajima napisao je i knjigu – Mothmanova proročanstva – knjiga prema kojoj je ne tako davno snimljen istoimeni film. Za vrijeme svog istraživanja u Point Pleasant-u Keel je primao mnoge telefonske pozive o različitim fenomenima koji su tada harali. No uz ta svjedočanstva, nekoliko pozivatelja mu je predviđalo budućnost, točnije njegove buduće poteze. Osim njegove budućnosti – te osobe su mu davale i predviđanja koja su se na kraju ispostavila skoro točnima. Interesantno predviđanje nestanka struje u cijeloj državi – razvilo se u nešto katastrofalnije. U popodnevnim satima 15. prosinca. 1967. godine srušio se gradski most Silver bridge, dug 910 metara pri čemu je poginulo 46 osoba. To je bio događaj kojim su kulminirali svi ti bizarni, paranormalni događaji u tom malenom gradiću. Nakon toga, viđenja Mothmana, kao i ostalih neobjašnjivih događaja, znatno su opala.

Neki ljudi su vjerovali da je to biće – Mothman - došlo da ih upozori na tu katastrofu, dok neki vjeruju da se radi o nekom opakom genetskom manipuliranju. John Keel je tvrdio da se Point Pleasant nalazi na mjestu koje ima «tanke zidove» koji ograđuju svjetove – kao portal druge dimenzije – a to je razlog svim ti bizarnim događajima.

 

08.02.2008 u 19:38:44 | 13 Bites | You liked it? | See the scars | Up

FANTOMSKA KUĆA

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Navečer su odlučili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugačke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.
Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon večere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.
Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viđali putem kroz Francusku.
Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noćenje i doručak za četiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte).
Nevjerujući takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj.
Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je čitava zgrada nestala.
Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veća od one koju su platili u onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.
Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više začudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida.
Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su.
Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?
Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.
1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo područje i obavjestio da je našao kuću koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživačem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuća, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.
Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine.
Ušli su unutra i počeli proučavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini između dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, točno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog računa, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplaćuju samo neznatnu, simboličnu svotu.
Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljućili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.
Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noć ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja.

Ako se, pak, hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.

Evo još jedna zanimljiva spooky pričica. Volim ih objavljivati jer su zanimljive i pokazuju drukčiju realnost od one koju vidimo.  Anyway, ako želite da vam pišem o nečem drugom,  slobodno mi javite u komentarima. Originalni prijedlozi bit će usvojeni. Pozdrav!

27.01.2008 u 14:18:26 | 7 Bites | You liked it? | See the scars | Up

MISTERIOZNI NESTANCI - when people just leave

 

Nestanak u avionu

29. lipnja 1968. godine 23 putnika, među kojima su bili Jerrold Potter i njegova supruga, nalazilo se u avionu na putu za Dallas. Bio je sunčan dan bez oblačka na nebu. Tokom leta Jerrold Potter se ustao sa svog sjedala i otišao u zahod koji se nalazio u stražnjem dijelu aviona. To je bio zadnji put da ga je supruga vidjela živa ili mrtva.
Nedugo nakon njegovog odlaska, avion se zatresao - činilo se kao da prolaze turbulencije u zraku, te nitko nije obraćao pozornost na to. Kako se gospodin Potter nije vraćao nakon podužeg vremena gospođa Potter zamolila je stjuardesu da pogleda što je zadržalo njenog supruga. Otprilike u isto vrijeme u pilotskoj kabini upalilo se svjetlo koje je pokazivalo da su vrata u stražnjem dijelu aviona otvorena. Pilot je zamolio kopilota da, bez uznemiravanja putnika, pogleda o čemu je riječ.
Kada je došao kopilot stjuardesa je ustanovila da gospodinu Potteru nije bilo ni traga ni glasa. Pomnim pregledom krajnjeg dijela aviona kopilot je primjetio kako su jedna vrata odškrinuta, a kako nisu bila pod velikim pritiskom, nisu prouzrokovala nikakvu štetu. Lanac koji je služio kao dodatno osiguranje vrata, nalazio se na podu u blizini.
To je prijavio pilotu koji je tada zaključio da je gospodin Potter vjerojatno pao prilikom turbulencije i udario u vrata snažno da je lanac popustio a gospodin Potter "ispao" iz aviona. No kasnije je ustanovljeno da osim što je lanac držao vrata, ručka na njima se trebala okrenuti za 180 stupnjeva kako bi se ona otvorila, a posebno su ta vrata bila malo teža za otvoriti od ostalih, i činjenica da su u zraku bi znatno otežala otvaranje. Nitko nije vidio da kako gospodin Potter pada, niti je itko čuo da je vrisnuo niti išta slično.
Možda je počinio samoubojstvo, no njegovi najbliži su isključili tu mogućnost, pošto je bio stabilan i sretan čovjek. Avion se spustio u Springfieldu gdje je naređena potraga za gospodinom Potterom ili njegovim tijelom. U avionu ga nije bilo, potraga je nastavljena duž putanje aviona, no ništa, gospodin Potter je jednostavno nestao.

Nestanci pred očima svjedoka

I. priča

3 rujna 1873. godine James Worson je pristao da obori rekord u trčanju od gradića Lemingtona do Coventry-a - udaljenost kojih 35 kilometara. Njegova dva prijatelja su ga pratili na konjskoj zaprezi. Imali su i fotoaparat sa sobom.
Worsona nikad nisu ispustili iz vida, uvijek su mu bili za petama, čak su i međusobno pričali kad bi se dovoljno blizu približili.
Odjednom je Worson zateturao, kao da će pasti, groteskno zavrištao i nestao. Nije pao, nije pobjegao, samo je nestao pred očima dva prijatelja. Zaprepašteni, prijatelji su fotografirali mjesto nakon njegovog nestanka na kojem se vide tragovi, zatim mjesto spoticanja i ništa više. Brzo su se vratili u selo te ispričali što se dogodilo. Organizirana je potraga. Pretražili su sve od Lemingtona do Coventry-a, no nikakav trag o Worsonu nisu pronašli. Mjestu gdje je Worson nestao čak se ni psi nisu htjeli približiti. Worsona nitko više nikad nije vidio.
Priča se da se danas u mrklim noćima tuda može naići na duha trkača obavijenog zelenom maglom, koji trči rutu od Lemingtona do Coventry-a. Što se točno Worsonu dogodilo ostaje misterija do dana današnjeg, i što je to navelo mladog trkača da prije pada zavrišti tolikom silinom? Možda je vidio nešto što drugi nisu mogli vidjeti?

II. priča

23. rujna 1880 godine David Lang, farmer u Tennesse-u, je prelazio preko polja prema svojoj kući. Njegovo dvoje djece nalazilo se ispred kuće igrajući se, njegova supruga, njen brat i sudac također su bili ispred kuće. David im je mahnuo i potrčao prema njima, no svoj cilj nikad nije dostigao, ispred 5 svjedoka David je jednostavno nestao.
Njegova supruga je, vidjevši neobičan događaj, vrisnula i potrčala prema mjestu gdje se David nalazio prije nego je nestao. Nedugo zatim stigli su njen brat i sudac, no Davida nigdje nije bilo.
Organizirane su velike potrage koje su trajale nekoliko mjeseci, no ništa nije pronađeno. Mjesto gdje je nestao dobro je proučeno u nadi da se tamo nalazi podzemna špilja ili rupa, no ničeg nije bilo.
Sljedeće godine jedna o Davidovih kćeri - Sarah - je otkrila da se na mjestu nestanka njenog oca nalazio krug, kada je gospođa Lang otišla vidjeti o čemu se radi, Sarah je tvrdila kako čuje očev glas kako moli za pomoć, no bivao je sve tiši dok na kraju nije nestao. Gospođa Lang nije čula vapaje no pronašla je krug. To je bilo dovoljno da se spremi i sa svoje 2 kćeri napusti mjesto.

Nestanak ljudi sa čamca

 

 

Zbog nerijesenih problema u Vijetnamu, tisuce ljudi je krenulo preko nemirnih mora u potrazi za boljim. Koristili su camce i improvizirane splavove a gutalo ih je nevrijeme, nevjesto upravljanje i pirati. Njima nista nije islo na ruku; od zla su plovili prema gorem. "Ljude iz camca" su presretali pirati koji su oduzimali sve sto su imali. Samo izuzetno rijetko bi za sobom ostavljali svjedoke. Tisuce zena silovano je i muceno prije nego sto su bacene u more. Ukoliko su imale "srece", bile su, a na zalost i djeca, prodavane u svjetske kupleraje. Najgore od svega je cinjenica da su cesto na moru "ljude iz camaca" sretali mnogi brodovi. Kapetani raznih nacija nisu se ni osvrtali na plac tih ljudi; svijesno su ih ostavljali morskim razbojnicima.
Godine 1986. grupa humanista iz Francuske i Zapadne Njemacke odlucila je nesto pokusati uciniti. Zakupili su brod "Cap Anamoor 2" koji je samo u veljaci i ozujku te godine iz Kineskog mora spasio nekoliko stotina izbjeglica prije nego sto su do njih dosli morski razbojnici.

Jednog jutra, krajem ozujka 1986.godine, osmatrac sa broda "Cap Anamoor 2" primjetio je veliki ali nespretno napravljen splav. Alarmirao je kormilara i brod je promijenio pravac. Prisli su malom brzinom splavu, spremni prihvatiti jadnike. Na palubi su se vec sakupili spasioci, dva lijecnika i gotovo kompletna posada na celu sa kapetanom Linegeom. Clan posade Vijetnamac Li Traon, dovikivao je maloj grupi da se, jedan po jedan, ukrcavaju u spustenu kosaru. Ulrih Dregher, novinar, snimao je cijeli dogadjaj kamerom. Doktor Herger je uzbudjeno komentirao izgled ljudi na splavu. Na splavi su bili jedan starac sa dugom bijelom bradom, nalik na kineskog mandarina, dva mladja covjeka, jedna mladja zena i troje djece. Svi su bili ocajno mrsavi i gotovo bez kapi krvi u obrazima. Starac je izgleda presutno odobrio raspored i jedan od mladjih ljudi je podigao zenu i stavio je u mornarsku kosaru. Ona je pruzila ruke kao da zeli uzeti jedno od djece ili da se pozdravi, ali su mornari snazno podigli kosaru u vis. Jedan od njih je i kriknuo kada je shvatio da na splavi vise nema nikoga.

Doktor Herger je uzbudjeno trljao oci a kormilar sa uzasom shvatio da je toliko pio da mu se svasta prividja. Li Traon je kasnije izjavio da ga je zena molila, na koji metar od pramca broda, da je spasi. A, zatim, nestala je minut kasnije od ostalih na splavi, sa izrazom na licu kao da ju je netko prevario. Kapetan nije zelio tu pojavu "dematerijalizacije" zapisati u dnevnik ali je kasnije priznao da se je to stvarno dogodilo. Uostalo, kamera Ulriha Dregera je sve lijepo zabiljezila, ukljucujuci tu i trenutak kada su "ljudi sa camca" nestali!

Nestanak cijelog sela

Studeni 1930. godine Joe Labelle je krenuo do eskimskog sela na obalama Jezera Anjikuni u sjevernoj Kanadi. Labelle je poznavao selo i njegove stanovnike kojih je bilo oko 2000, no kada je stigao na odredište selo je bilo prazno.
Gorjela je vatra koja je grijala gulaš, no nikog nije bilo nigdje u blizini. Obavijestio je vlasti koje su provele istragu. Pronašli su neke bizarnosti. Nijedan otisak napuštanja sela nije pronađen, te se pretpostavilo da su možda otišli pomoću saonica koje vuku psi.
No psi su pronađeni izgladnjeli do smrti, zakopani u snijegu. Hrana i ostale zalihe su stajale netaknute, te je otkriveno još nešto uznemirujuće. Grobovi Eskima su bili ispražnjeni. Nitko od seljana nikad više nije bio viđen.

O čemu se ovdje radi?

Ovaj naš svijet sastavljen je od više "dimenzija", ilitiga razina  egzistencije.  1. razina - biljke, 2. razina - životinje, 3.razina - ljudi,  od 4. nadalje -  čovjeku  i  današnjoj znanosti nepoznato.  Bića koja žive u višim dimenzijama, mnogo  su  naprenija  od ljudske, izgleda. Toliko napredna da se jako vješto skrivaju, ali nekad ih svejedno vide.  Oni jako dobro poznaju tehnike današnjoj znanosti totalno nepoznate. 

Ponekad, otvori među dimenzijama ostanu otvoreni.  Ili se sami otvore. Trebam li reći da su nevidljivi? :D Uglavnom, osobama navedenim gore dogodilo se upravo to - našli su se na nekom od portala među dimenzijama, kojih može biti bezbroj. Neki su se i vratili - ali sa trajnim oštećenjima psihe. Jer, pri prelasku u više dimenzije, tijelo se odvaja, a u nekim slučajevima, to odvajanje nije bilo potpuno. Kao posljedica toga, osoba više ne funkcionira normalno.

Jelda ovo zvuči kao science fiction? E pa, i meni je tako bilo u početku, istraživajući ovo, ali izgleda da je mnogo više od toga. Neke stvari su jenostavno logički teško objašnjive. Izgleda li vam ovo gore kao laž? Ako da, prilično je plitka :)

Let's just say that this is just a begining. Još je mnogo stvari o kojima nemamo pojma, a tu su, oko nas. Otvorite oči i - pazite kuda gazite! :D

12.01.2008 u 22:26:51 | 13 Bites | You liked it? | See the scars | Up

Site designed and owned by Ixchel.